Liberalizam je zajednički naziv za političke ideje koje se zalažu za državno uređenje kojemu je cilj što je moguće veća sloboda pojedinca postignuta kroz demokratski proces pod zaštitom pravne države. Liberalizam se ponekad definira i kao otvorenost prema novim idejama i društvenom eksperimentiranju, nasuprot konzervatizmu koji se zalaže za držanje na tradicionalnim principima. Liberalan (lat. liberalis) je slobodouman, koji nema predrasuda, napredan, slobodnjački, plemenit, blagodaran, blag, dobroćudan, darežljiv, suprotnost od konzervatinog.
1. Politički liberalizam
- Pojedinci kao dio zakona i društva
- Zagovorena individualna ljudska prava (Deklaracije o ljudskim pravima itd.)
- Društveni ugovor
- Vladavina prava
- Liberalna demokracija
2. Kulturni liberalizam
- Slobodan izbor osobnih preferencija
- Lične, religijske, intelektualne, seksualne slobode
- Sloboda mišljenja
- Zaštita od vladina uplitanja u osobne slobode
- Protivi se regulaciji pisma, literature od strane vlade
- Protivi se kontroli umjetnosti, škola, abortusu, kontroli rađanja
3. Ekonomski liberalizam
- Individualna prava vlasništva utemeljena ugovorom
- Slobodni ekonomski sistem bez državnih uplitanja
- Minimalne ili nikakve intervencije vlade u ekonomiju
- Slobodno tržište
- Slobodno kretanje rada, kapitala i ljudi bez granica
4. Socijalni liberalizam
- Nastao pod utjecajem utilitarizma u 19.st. (John Dewev)
- Pojedinci su i dalje temelj društva
- Uspjeh pojedinca zavisi o obrazovanju, ekonomiji i «zaštiti od makro događaja i njihove kontrole»
- Socijalni liberali isticali su pozitivni aspekt individualnih prava
- Škole, biblioteke, muzeji i umjetničke galerije trebaju biti novčano poduprte
- Država mora osigurati egzistencijalni minimum i raditi na zajamčivanju «javnog dobra» kako bi se zaštitila od revolucije
Historija liberalizma
Različiti su prinosi u historiji klasičnog liberalizma, naročito njegove periodizacije. F.A.Hayek je 1973.napisao enciklopedijski članak o liberalizmu objelodanjen u Enciclopedia del Novecento. On je klasični liberalizam podijelio na razdoblje formatiranja liberalnih ideja u grčkoj, rimskoj te srednjovjekovnoj filozofiji, renesansi. Riječ je o prvoj fazi formatiranja liberalnih ideja. U drugoj fazi spominje «englesku vigovsku tradiciju« (razdoblje od Slavne revolucije 1688.) i objavljivanja načela stranke (Whig Party). Uz ovu tradiciju Hayek vezuje mislitelje kao što su J. Locke. Zatim se spominje «škotska škola» ili Scottish Enlightenment (1714-1817) koju su tvorili predstavnici moralne filozofije D. Hume i A. Smith, A. Ferguson i H. Homes). A. Smith je sa svojim Bogatstvom naroda dao elemente teorije ekonomskog liberalizma. Za njemačku liberalnu tradiciju bile su važne ideje I. Kanta i W .von Humboldta (1767-1835.). U trećoj fazi historije klasičnoga liberalizma Hayek spominje «kontinentalni liberalizam» pod utjecajem «francuske škole» ili «French Enlightenment) i njezinih predstavnika fiziokrata (Turgot, Condroceta) te Benjamina Constanta (1805-1859.) utemeljitelja francuskoga liberalizma i Alexis de Tocqueville. (1805.-1859.). Razdoblje od 1832. do kraja stoljeća Hayek određuje kao razdoblje «klasičnog britanskog liberalizma» koje je predstavljeno W.E. Gladestoneom kao «važnom figurom liberalnog pokreta» (Hayek) i dvojicom intelektualca H. Spencerom i J.S. Millom autorom ogleda On Liberty (1859.).
Kraj stoljeća u smislu prakticiranja liberalnih ideja u Engleskoj pripao je Liberalnoj stranci. Kriza i slom liberalizma je nova faza koja počinje nakon Prvog svjetskog rata, naročito 1929-1933. kada su se liberalna doktrina i praksa naprosto urušile uslijed velike gospodarske krize i pojave totalitarizma u Rusiji, Italiji, Njemačkoj. Obnova liberalnih ideja i liberalizma ozbiljno je pokrenuta poslije Drugog svjetskog rata. To je faza novog liberalizma. Ono što danas nazivamo neoliberalizmom više je ekonomska nego li politička ideologija koja se pojavila u programima M.Tatcher i R. Reagana, Pinocheta u Čileu, Blaira te Schroedera kao socijaldemokrata. Kao tačerizam i reganomika temelji se na slobodnom tržištu i slobodnoj trgovini. Kao predstavnici ove grane liberalizma spominju se Milton Friedman i Joseph Stiglitz.
Početkom 20. stoljeća, činilo se da je liberalizam na samrti. Nalazio se, kako je to slikovito rekao L. T. Hobhouse koji je pisao 1911. godine, »u nezgodnom položaju između dva vrlo aktivna mlinska kamena koja se energično kreću - gornjeg mlinskog kamena plutokratskog imperijalizma i donjeg mlinskog kamena socijaldemokratije«. Ni puna dva desetljeća nakon toga, morao je da se suoči sa dva protivnika na koja niko nije ni pomišljao: s fašizmom na desnoj strani, a socijalizmom u njegovoj boljševičkoj varijanti na lijevoj. 1945. činilo se da je fašizam pobijeđen, no iz te pobjede i boljševizam je izišao znatno ojačan. Stoga liberalizmu opet nisu davali velike izglede: sovjetski komunizam bio je »najsnažniji i najneumoljiviji neprijatelj s kojim se liberalizam ikad suočio« (J. S. Schapiro).
Na kraju 20. stoljeća, Gerald F. Gaus je s pravom mogao konstatirati da je ono, usprkos svemu, bilo iznenađujuće liberalno: liberalizam je očito pobijedio komunizam, »konsensus o nadmoći liberalnih ideja slobode i tržišta gotovo da je univerzalan«, a »ono što se danas naziva 'socijalizmom' umnogome je neka vrsta liberalizma lijevog usmjerenja«.
Danas se olako zaboravlja da je liberalizam povlašteni izraz ideja koje definiraju modernost: on je formulirao i radikalizirao težnje koje su u srcu modernog mišljenja, i političkog iskustva koje je iz tog mišljenja proisteklo. Iz tih težnji treba shvatati slobodu preduzetništva kao i ukupan ekonomski život: jer, one imaju i svoju egalitarnu dimenziju koja uključuje i štaviše zahtijeva društvenu solidarnost, to jest intervenciju države u korist onih koji su u najnepovoljnijem položaju. Pred svim suženim tumačenjima koje liberalizam svode na političku teoriju posjedničkog individualizma, treba podsjećati da je jedna od najutjecajnijih knjiga druge polovine XX. stoljeća, Teorija pravde Johna Rawlsa, djelo liberalnog autora.
Prinosi teoriji liberalizma
- Thomas Hobbes (1588-1679)
- John Locke (1632-1704)
- J.J.Rouseau (1712-1778)
- Voltaire (1694-1778)
- Immanuel Kant (1724-1804)
- Benjamin Constant (1805-1859)
- Alexis de Tocqueville (1805-1859)
- Friedrich August von Hayek (1899–1992)
- Robert Nozick (1938-2002)
